Kaos na potresom pogođenom kraju postoji i on je vidljiv na svakom koraku. Dvojba koja se nameće je samo u tome je li kaos plod neznanja upravljanja krizom ili namjerne zakulisne svađe između nacionalnih i lokalnih službi. Ako je ono prvo, smjene treba raditi u svakom dijelu organizacije koji je zakazao, a vidi se "s ulice". Ako je ovo drugo, onda živimo u državi u kojoj se politikanstvo usudi igrati čak i s ljudskim životima i sudbinama da bi zarađivalo jeftine političke poene ili bilo u prvom redu raspodjele materijalnih i novčanih donacija radi zarobljavanja stradalih ljudi u ovisnost o svojim uvjetovanim stranačkim mrežama. Dobit ćete pomoć i prioritet ako...(dalje se ne usudimo ni napisati).

To da kaos postoji vidjeli smo u manje od pola sata šetnje središtem Petrinje i jednom danu obilaska mjesta oko Petrinje i Gline. Sve je fotografirano u subotu, 2. siječnja, četvrti dan nakon potresa. Budući da ćemo od dežurnih napadača odmah biti napadnuti kako smo obilazili teren radi slikanja, a ne radi pomoći, nećemo ovdje uopće iznijeti u kojim su sve dijelovima naši članovi i volonteri od samog 29. prosinca do danas sudjelovali. Istodobno fotografije naših istaknutih i javno poznatijih članova i suradnika nećete nigdje naći naslikavane na leđima žrtava.

No o kaosu koji opipljivo postoji na terenu ne smije se više šutjeti. Za dokaz kaosa ne morate se ušuljati na sjednice kojekakvih stožera, nego jednostavno i bez ikakva zaustavljanja od djelatnika bilo koje službe prošetati središtem Petrinje. Mi smo to učinili i doslovno ga u nekoliko minuta fotografirali.

Dvojici radnika netko je rekao ili prepustio da popravljaju vjerojatno potpuno nebitnu svjetiljku u središtu Petrinje, metar ispod sablasno rascvjetale zgrade čiji zidovi u trenutku mogu pasti na ulicu. Prilažemo dvije fotografije na kojima možete vidjeti da jedan radnik povremeno gleda na zlokobnu razvalinu iznad sebe, a drugi šćućuren nešto popravlja čak i bez zaštitne kacige na glavi. Možda zato što mu, ako cijeli zid padne na njega, kaciga ionako neće pomoći! Zanima nas koji je biser naredio ili dopustio da se ovakav potencijalno pogibeljni reality scenarij dogodi i da ga mi prolaznici možemo i fotografirati!? A seizmolozi nam svakodnevno govore da se naknadni slabiji i jači potresi događaju na bazi svake minute.

Ni 50 metara dalje, ni dvije minute kasnije, imamo scenu s čovjekom koji prepisuje neke podatke na oglasu na zgradi. Mislim da vam fotografija jasno pokazuje kakvoj zgradi! Iznad glave mu se na prozorskoj klupici na katu nalazi poveći komad zabata ili ukrasa koji mu može pasti na glavu. Pogledajte samo puknuće pročelja koje se vidi na bočnom zidu, dok osoba spokojno stoji pred zgradom u koju možeš gledati kroz rupe u zidu. Naravno, stoji u zoni bez ikakve zaštite na nesigurnoj udaljenosti na koju je pao građevinski materijal prigodom potresa, što se može vidjeti po razlici u boji podloge u odnosu na sredinu ulice. Naravno, cijeli je centar trebao biti sigurnosno zaštićen metalnim zaprekama, kakva stoji do njega kao jedina koju smo pronašli oko središta Petrinje. Vjerojatno se ostale nalaze u nekim skladištima na stadionima ili policijskim barakama, spremne za korištenje samo prigodom prosvjeda.

Opet smo nekoliko desetaka metara dalje i opet prizor slobodnog kretanja ispod ruševina. I nije važno što je ovo ekipa novinara, koji često ulaze u rizik da bi nam zornije predočili neke događaje. Važno je opet vidjeti da nema nikakve sigurnosne zaštite oko razvaline s koje izviruju letve i svakog trena opasno prijeteći crijep.

Čovjek prolazi pored konstrukcijski uništene zgrade označene kao neupotrebljive. I hoda opasnim nogostupom, neuvjerljivo označenim trakom koja je u međuvremenu pala na pod. Uopće ne gleda da je zabatni zid ne samo napuknuo, nego se i pomaknuo prema ulici, što vidimo na rascjepu oluka na lijevom rubu zabata. Zabrana kretanja je trebala biti označena gotovo do sredine ulice. Ali, tko da na to misli četvrti dan nakon potresa!

Minutu poslije prolaznika, uz tu će zgradu proći i kamion. I opet, da je prolaznik bio ispod vijenca u trenutku prolaska kamiona vjerojatno se nitko ne bi ni osvrnuo, a kamoli uspostavio sigurnosni koridor i za prolaznike i za vozila.

Nažalost, ove sablasne ruševine vidjeli ste već u medijima. Mi vas upozoravamo da ispod one najudaljenije, kojoj je na ulicu pala trećina zabatnog zida, stoji čovjek dok mu je iznad glave stotine kilograma preostalog klimavog zabata i cijelo razdrmano krovište. Ne postoje nikakve službe koje bi ga upozorile, a još prije, koje mu ne bi ni dopustile da stane ispod te zgrade.

Jedna gospođa stoji i telefonira ispod raspuknute zgrade. Ona je čak i leđima okrenuta od zgrade s koje labavo visi i njiše se letva. Zabat iznad njezine glave se rascvjetao poput loše složenih puzzli, a o crijepu na krovištu koje se na nju može srušiti pri onim upozoravajućima manjim naknadnim potresima o kojima stalno govore seizmolozi nitko joj nije rekao. Kao ni osobi na lijevoj strani fotografije, ispod žute zgrade koja vam se čini relativno sigurna samo zbog udaljenosti. Inače, iste je potresne slike kao i zgrada ispod koje stoji osoba iz prvog plana.

Ovo je točka na i svega što smo vidjeli u samo pola sata u središtu Petrinje. Dvije osobe na fotografiji upravo su hodale uz zgradu obilježenu crvenom bojom kao oznakom za nesigurnost i rušenje. Zgrada nije osigurana nikakvim zaprjekama, pa čak ni samom trakom. Kao što su oni prošli mirno, kao da su u bezbrižnoj šetnji nekim gradskim korzom, tako je bezbrižno laganom vožnjom prošlo i policijsko vozilo. Možda policija stvarno ne treba preuzimati posao neke druge službe, civilne zaštite ili čega god već, ali oni su ovdje u svojoj ležernoj vožnji ispod nezaštićene zone napukle zgrade koja se može svaki tren srušiti i na njihovo vozilo samo dokaz da se u Petrinji događa neka čudna sabotaža razuma i svake sigurnosne logike samo nekoliko dana nakon razornog potresa, najsnažnijeg kojeg je Hrvatska doživjela od kad se vrše suvremena mjerenja.

I za kraj samo konstatacija, jer bijes smo potrošili do povratka u Zagreb. Da smo mi iole uređena država, usred središnjeg petrinjskog parka nalazio bi se središnji komunikacijski šator za svim službama uključenima u vođenje krize. I policija i vojska i vatrogasci i HGSS i civilna zaštita i Crveni križ i Caritas i nacionalni stožer i gradski stožer i hitna i... Svi bi se nalazili u jednom jedinstvenom koordinacijskom šatoru u sigurnom dijelu petrinjskog parka, pored kojeg prolaze svi zvani i nezvani. I svima bi bilo jasno kojim zonama se može, a kojim iz sigurnosnih razloga ne može ići. Ovako, iz najopasnijeg dijela grada kao da su od svoje odgovornosti pobjegli svi koji je imaju čak i ako se pred javnošću skrivaju od srama ili iza kulisa svađaju ko je kome maznuo veći komad interventnih sredstava ili humanitarne pomoći. U oba slučaja - jadno i nedostojno žrtava i nastradalih.